Radijski glas uz koji su mnogi odrasli – Marija Ajček odlazi u mirovinu

Objavljeno:

Podijeli:

Popularni sadržaj

Šezdesete, pa i sedamdesete godine prošlog stoljeća daleko su iza nas. Tko ih se uopće sjeća, rekli bi neki. No kada se govori o još uvijek najpopularnijem mediju – radiju, možemo reći da su to bile godine entuzijazma, jer se s malo sredstava i bez sadašnjih tehničkih mogućnosti radijski program morao svakodnevno emitirati. Radiopostaja Virovitica je tada bila smještena u potkrovlju Gradskog dvorca, a redakcija u današnjem prostoru Fine u Virovitici. Dnevni radijski program, iako je trajao nešto manje nego današnji, bio je vrlo zanimljiv i rado slušan. Od redovnih informativnih, edukativnih i zabavnih emisija do stalne rubrike Čestitke i pozdravi slušatelja. Oni stariji sjetit će se vrlo popularnih radiodrama koje su izvodili glumci Kazališta Virovitica, omladinskih emisija, Nedjeljnog radiokolaža, glazbenih emisija u kojima je bilo i zabavnih, ali i jazz, rock i klasičnih sadržaja, mnogobrojnih gostovanja naših poznatih glumaca, estradnih imena i političara. Program je sadržavao i dosta emisija s praktičnim savjetima, kao što je to primjerice bila Emisija za domaćice. Upravo je ta emisija bila jedna od najslušanijih, a uređivala ju je i vodila Marija Ajček.

Uz to Marija je radila i kao glavni spiker, a nerijetko po potrebi i kao tonski tehničar.

Priča počinje s njenim honorarnim radom na radiju s kraja šezdesetih godina, kojih se Marija vrlo rado sjeća.

– Počela sam kao honorarac. No, nije bilo puno vremena i prostora za učenje i praksu, trebalo je odmah ozbiljno pristupiti poslu i raditi kao da si uposlenik, a ne honorarac. Nedugo zatim održana je i audicija. Javilo nas se dosta, a samo nekoliko je prošlo ispit, među kojima sam bila i ja, tako da sam od 1972. godine stalni djelatnik radija, odnosno Informativnog centra Virovitica.

S vremenom su sjećanja izblijedila, ali mislim da su zajedno sa mnom počeli raditi i Mladena Šuprna te Branko Jakelić. S obzirom da nas je tada na radiju bilo malo, a posla puno, radili smo po sistemu „svi sve“. Od spikerskih poslova, vođenja programa, administrativnih poslova, pa do uređivanja emisija, a po potrebi smo bili i tonski tehničari. Ne treba posebno ni napominjati da u ono vrijeme nije bilo sadašnjih medija, poput mini diskova, nosača zvuka, a kamoli informatičke opreme. Ono čime smo raspolagali bile su gramofonske ploče i vrpce s magnetofona „kolutaša“. Tonski pult je tada sadržavao dva gramofona i dva magnetofona, pa je „tonac“ morao biti vrlo brz i spretan, a gramofoni besprijekorni. Naravno ponekad bi se dogodilo da ploča „preskoči“ ili da gramofonska igla „ne sjedne“ na pravo mjesto, pa smo svi uvijek bili u punoj pripravnosti priteći u pomoć.

Važno je napomenuti da u ono vrijeme nije bilo toliko televizijskih programa, te je radio bio prvi i glavni medij. Naš program slušao se od jutra do mraka, bio je zanimljiv i svatko je mogao naći nešto za sebe. Sve to iziskivalo je puno truda i odricanja, a meni je otežavajuća okolnost bila i to što sam iz Gradine pa sam svakodnevno morala putovati na posao. Na sreću imala sam „fiću“ koji me nikada nije iznevjerio – prisjetila se svojih prvih dana na radiju Marija Ajček.

Inače, povodom 40 godina rada u Informativnom centru Virovitica, Mariji Ajček je prigodnim poklonom čestitao i gradonačelnik Grada Virovitice Ivica Kirin. (www.icv.hr)

Skip to content