Objavljeno:

Podijeli:

Slične objave

Monika Lanšćak nova je nada Kazališta Virovitica: Kao Hedda Gabler bila sam spletkarošica, a kao Marina željna majčine pažnje

Popularni sadržaj

Mlada, simpatična i zanimljiva Monika Lanšćak (24) nova je nada Kazališta Virovitica. Ulogom Marine u predstavi „Alabama“ autora Davora Špišića započela je svoju profesionalnu glumačku karijeru. Upravo to bio je povod za naš razgovor s njom. Kako nam je sama rekla, za otkrivanje skrivenog talenta zaslužna je njezina sestra Mateja Bušetinčan, koja je i sama završila Akademiju i danas je kazališna glumica. Procijenila je da je bila dovoljna jedna Monikina predstava da u njoj vidi „to“ nešto.

Moja ljubav prema kazalištu nije se rodila od malih nogu kao kod većine kolega glumaca. Rodila se postepeno, nakon što je moja sestra u meni prepoznala glumački potencijal prilikom božićne priredbe u našoj župi u kojoj sam glumila. Tada sam se, sasvim slučajno, našla u ulozi stare žene. To što je moja sestra vidjela u meni, taj potencijal, potaknulo me i ohrabrilo da upišem Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku, smjer gluma i lutkarstvo. Sada je zahvaljujući njoj kazalište moj posao, moj drugi dom, a nadam se i budućnost – objasnila je Monika Lanšćak.

Od Monike doznajemo kako je na Akademiju došla bez očekivanja. Činjenica da je prošla sva tri kruga prijamnog ispita bilo je ugodno iznenađenje i za nju samu.

Polako su se počele nizati predstave i ja sam otkrivala taj svijet glume. Tada se rodila moja ljubav prema teatru, filmu, otkrila sam sve čari ovog posebnog svijeta i zaljubila se u njega. U našem, virovitičkom Kazalištu glumila sam tijekom studiranja u predstavama “Shakespeare pir”, “Viktor ili djeca na vlasti” i “ Bijela kuga”. Prilikom tih predstava shvatila sam da mi se sviđaju glumci koji ovdje rade, kao i sama atmosfera. Već tada sam željela baš ovdje nastaviti svoju glumačku karijeru. Drago mi je da se to sada i ostvarilo – ističe naša sugovornica.

U predstavi „Alabama“ čiju režiju potpisuje Dario Harjaček Monika tumači lik Marine, kćer glavne junakinje Ruže i oca Vinka, ujedno i sestru pokojnog mladića Gorana. Za ovu predstavu Monika kaže kako je riječ o suvremenoj drami s vrlo pitkim tekstom i direktnim replikama.

Već deset godina moj lik, Marina, osjeća se zapostavljeno i manje vrijedno. Razlog tomu je što je njezina mama Ruža fokusirana samo na pokojnog sina, koji je prije izvršenog samoubojstva u Americi ubio petero svojih vršnjaka. Goran je svim svojim djelima nanio bol cijeloj obitelji, ali kao takav i dalje ima potpunu majčinu pozornost. Majka se odbija odvojiti od njegovog pepela i u svojoj glavi i dalje komunicira s njegovim duhom i vodi svoje bitke. Ne primjećuje svoje živo i zdravo dijete i zbog toga je moj lik duboko ranjen i ostaje željan majčine pažnje. Marina tako svoj bijes potiskuje, što se odražava na njen odnos s majkom i čini je grubom. No, ta grubost nije zato što ne voli majku, već je to taj osjećaj nemoći, manje vrijednosti i ranjivosti – ispričala nam je Monika Lanšćak.

Monika je i na glumačkoj akademiji imala većih uloga. U drami Henrika Ibsena igrala je glavnu ulogu, Heddu Gabler, po kojoj je predstava i dobila ime. Za taj lik koji joj je, kaže, bio i najteža, najdraža i najromantičnija uloga, Monika je morala dati sve od sebe. Cijela predstava govori o tragediji Hedde Gabler. Zbog vlastitog nezadovoljstva, gubitkom aristokratskog života i nakon udaje u buržoazijsku obitelj, pravi spletke te manipulira tuđim sudbinama kako bi drugima napakostila.

Hedda je zaista jedna kompleksna junakinja. Tijekom te predstave kao glumica sam doživjela katarzu. U tom trenu sam se zapitala: ako sam je ja doživjela, sigurno je i publika. Tu je bio jako veliki raspon emocija koje moraš proživjeti. Hedda na kraju izvrši samoubojstvo jer je u nemogućnosti prilagoditi se novom načinu života. Od mene se očekivalo da na sceni dočaram i opravdam osjećaje žene koja stalno zagorčava drugima život. Kao da to već nije dovoljno, na kraju izvrši i suicid. Bilo je u početku jako teško shvatiti takav sklop u glavi i što se tu događa, kako da opravdam nešto što je suprotno od mojih uvjerenja – priznala je Monika, ali nam i otkrila da je bez obzira na svoju težinu cijela predstava za nju bila genijalna. Kada je vježbom „ušla u lik“, kaže, ta ju je uloga naučila glumiti iz dubine duše.

Naučila sam kako osjetiti tu unutarnju „nestvarnu emociju“ koju kao osoba nemate u sebi, ali se u tom trenu mora kroz vašu psihu stvoriti u vama. Morate je početi osjećati. Sve mi je to na kraju pomoglo da se usavršim ne samo kao glumica već i kao čovjek jer sam stekla novu vrstu empatije – dodala je.

Govoreći pak o empatiji prema liku koji glumi, kada se mora poistovjetiti s njim, osjetiti njene „nestvarne emocije“, kako ljubav, tako i bijes, nemoć i bol, Monika ističe kako je sva ta identifikacija s likom za glumce i opasna. Iskustvo i talent ono je što glumca uči kako lik izolirati od svoje psihe, svog privatnog života, „očistiti“ se od njegovog traga u stvarnom životu jednom kad predstava završi. Jer, kod nekih likova poveznica s glumcima zna biti opasna, kaže.

Identifikacija s likom je jako opasna. Lik koji glumimo može nas u potpunosti obuzeti. Ako nas lik obuzme, možemo početi ludjeti, misleći da smo netko drugi i živjeti život kroz njegov pogled na svijet. Ja dopuštam liku da me obuzme, ali samo za vrijeme predstave. Razvila sam mogućnost da napravim taj „most“ između sebe i lika, koji traje za vrijeme predstave, a nakon završetka taj isti most rušim – slikovito je ispričala Monika, kojoj želimo puno dobih uloga i novih iskustava na daskama koje život znače. (www.icv.hr)

Skip to content