Liječnik, sportaš, ljubitelj knjige: Upoznajte svestranog i omiljenog virovitičkog ginekologa Dinu Pavokovića

Objavljeno:

Podijeli:

Popularni sadržaj

Kada bismo u jednoj riječi morali opisati Dinu Pavokovića, odustali bismo odmah u startu. Umjesto jedne, ponudili bismo ih puno više. Specijalist ginekologije i opstetricije, strastveni plivač i trkač, knjiški moljac, voljen sin, brižan brat, predan suprug, ponosni otac. Sve to, i još mnogo više je ovaj rođeni Virovitičanin kojeg mnogi povezuju i s najljepšim i najvažnijim im danom života. Kao ginekologa Odjela ginekologije i porodništva Opće Bolnice Virovitica, u Dininim sigurnim i stručnim rukama našlo se mnogo žena koje su upravo uz njegovu pomoć na svijet donijele svoju djecu.

Naš simpatični sugovornik došao je na mjesto dogovora direktno iz svog „ureda“, odnosno s Odjela za ginekologiju i porodništvo virovitičke bolnice. Koristimo tu priliku i dobro raspoloženog Dinu odmah pitamo kako i zašto uopće medicina i ginekologija.

To je životni poziv, želja i pripadnost. Nitko me nikad nije nagovarao na određeni smjer kojim ću krenuti. Moji roditelji Branka i Zdravko su profesori i ljudi su očekivali da ću i ja krenuti tim putem. Međutim, medicina je nešto što me zanimalo od osnovne škole i čiji „zov“ sam osjetio već tada. Za ginekologiju sam se odlučio na zadnjoj godini fakulteta. Činila mi se zanimljiva, teška, izazovna i stresna. Po karakteristikama je dosta slična sportu, kojim se bavim cijeli život. Ukratko, činila mi se kao izazovna specijalizacija jer objedinjuje teoriju i znanje, operativni dio i rađaonicu – objašnjava nam Dino te se prisjeća početka svog visokoškolskog obrazovanja i kako je sve počelo.

Iako su i Dino i godinu mu dana mlađi brat Deni „upali“ na Medicinski fakultet u Zagrebu, odluka je ipak pala na – Osijek.

Izabrali smo ga jer je dosta sličan Virovitici. Ima taj slavonski mentalitet, pitom je, jednostavan. Grad nam je bio otkriće. Novo društvo i novi prijatelji, studentski život i izlasci. Tijekom studija sam se aktivno bavio plivanjem u Plivačkom klubu Osijek Žito s kojim sam išao na regionalna natjecanja, aktivno sam volontirao u Crvenom križu te kao njihov predstavnik sudjelovao na Svjetskom kupu i prvenstvu u Njemačkoj i Egiptu. U Osijeku sam se dobro snašao i svi su vjerovali da ću i u Osijeku ostati. Mišljenje sam promijenio povratkom u Viroviticu – prisjeća se i otkriva nam Dino.

Naime, došavši u OB Virovitica na specijalizaciju shvatio je, kaže, kako mu je srce ipak „doma“. Naredne dvije godine na Odjelu za ginekologiju i porodništvu „pekao“ je zanat, a na pitanje kako je protekao njegov prvi susret s rađaonom, kroz zarazni smijeh priznaje:

Jako stresan. Toliko stresan da sam skoro izgubio svijest. Da sam na prvom carskom rezu stajao umjesto sjedio, srušio bih se. Pao mi je tlak i baš mi je bilo loše. Čak sam si tada postavio pitanje je li „to“ za mene. Na sreću, kraj mene su bile instrumentarke, divne žene, koje su me ohrabrile rekavši mi da se to često događa i da je lakše iz dana u dan. Tako je i bilo. Iako danas iza sebe imam velik broj carskih rezova, svaki je drugačiji i u svaki ulazim s velikim strahopoštovanjem i koncentracijom – ističe Dino, koji kao liječnik veliki naglasak stavlja i na uspostavljanje odnosa s pacijenticom, odnosno budućom majkom.

Dati ženi osjećaj povjerenja je izrazito bitan posao i dio medicine. Ako ja imam povjerenje od žene koju ću liječiti na bilo koji način, onda je i meni lakše, ne samo njoj. Dosta sam otvoren, puno razgovaram s pacijentima i slušam ih, objašnjavam i na taj način im pružam osjećaj da mi mogu vjerovati. Pacijentice to prepoznaju. Naravno, postoje iznimke jer svatko od nas je drugačiji, tako da kod vrlo malog broja žena ne vidim to povjerenje. Vjerujem da je povezano s mojom tek završenom specijalizacijom. U tom slučaju savjetujem pacijentici da potraži drugo mišljenje, nakon čega se najčešće pacijentice vrate – objašnjava D. Pavoković.

Nakon dvije godine u Općoj bolnici Virovitica Dino je ostale tri godine specijalizacije odradio u Kliničkoj bolnici „Sveti Duh“ u Zagrebu. Kako je Osijek za mjesto studiranja odabrao zbog sličnosti s Viroviticom, tako je Zagreb odabrao jer o njemu nije znao ništa. Čak ni Trg bana Jelačića, smije se.

U Zagrebu nisam znao nikoga i malo je reći da sam doživio kulturni šok. Osjećao sam se kao Pale sam na svijetu. Došao sam na „Sveti Duh“, na prvi jutarnji sastanak. Slušao sam imena i prezimena prisutnih, svojih novih kolega koje sam do tada znao samo kao autore knjiga iz kojih sam učio. Prva tri mjeseca su bila jako teška, dnevno je bilo između 15 i 20 poroda, a ti se u svemu tome kao specijalizant u rađaonici trebaš snaći. Međutim, vrijeme prolazi, upoznaješ kolege i stvari se mijenjaju. Kad su me upoznali kao Slavonca, kao jednostavnog i normalnog čovjeka, na kraju sam se jedva „odvojio“ od njih. Nagovarali su me da ostanem na Klinici, ali ja sam se još jednom vratio svojoj Virovitici – ističe Dino, danas ginekolog u Općoj bolnici Virovitica, za koju ima samo riječi hvale.

Jako je lijepo biti dio kolektiva virovitičke bolnice. Sada ovdje ima dosta mladih kolega, to su vrsni stručnjaci i specijalisti kojima beskrajno vjerujem. U Općoj bolnici Virovitica imamo pet specijalista i svi su izvrsni. Odlični su dijagnostičari i rade sve, porađaju, izvode operacije. Naše babice su također za svaku pohvalu. Stručne su, ugodne i empatične. Smatram da naša bolnica ima dobru budućnost. Posebno me veseli obnova rodilišta koja nam slijedi, dosta će pomoći kvaliteti i skrbi majke i djeteta, što je fantastično za sve buduće majke naše županije i šire – zaključuje.

Gledajući ga s kakvim žarom priča o svojem više nego specifičnom poslu, s obzirom da mu je novorođenčad svakodnevica, pitamo našeg sugovornika – kako izgleda jedan njegov tipičan dan?

Budim se u 6 sati, u 6.30 sam već na rodilištu. Točno u 7 sati je sastanak tijekom kojeg dežurni ginekolog govori o tome što se dogodilo u dežurstvu, koliko je bilo poroda, koga je primio na Odjel. Nakon sastanka slijedi vizita tijekom koje obilazimo svaku ženu te gledamo plan liječenja i praćenja. Naravno, idemo i u vizitu na rodilište gdje obilazimo žene koje su rodile, kao i one koje su u porodu. Od 7.30 h kreće operativni dio, carski rez ili neka veća ginekološka operacija, koji traje do otprilike 11 sati. Do 15 sati je ambulantni dio koji obavljam u Dnevnoj bolnici i poliklinici Opće bolnice Virovitica. Ponedjeljkom poslijepodne radim u Domu zdravlja Virovitica, vodim primarnu ambulantu. To je ujedno dan kad radim najduže u komadu, od 7 do 19 sati – kroz svoj raspored nas vodi Dino.

Čovjek ne treba znati ništa o medicini da (točno) pretpostavi koliko je ona zahtjevna kao posao. Naše tijelo najkompleksniji je organizam kojeg ni sami još ne shvaćamo u potpunosti, pričamo li o zdravlju ili bolesti. Uzevši to u obzir nemoguće je ne pitati Dinu koliko je medicina, odnosno ginekologija, zahtjevna kao posao i poziv.

Psihički i mentalno, jako. Svaka pacijentica je individua za sebe i ima svoj problem koji zahtijeva poseban plan liječenja. On zahtijeva razmišljanje, a kada imaš puno pacijentica, psihički se previše opteretiš. Zna biti jako zahtjevno i stresno – ozbiljno ističe Dino, kojemu, uzevši u obzir osjetljivu prirodu posla, stresne situacije nisu nepoznanica.

Kad imaš u rađaonici ženu koja se porađa ili u sali ženu koju operiraš, srce i osjećaji uvijek rade. Bitno je to dobro izbalansirati, ostati miran i koncentriran. Dosad sam imao dosta stresnih situacija tijekom rada. Naročito u rodilištu, za koje smatram da je najstresniji dio posla. Nama je cilj da porodimo zdravo dijete i da imamo zdravu ženu poslije poroda. Nije svaki porod jednostavan, zna biti jako kompliciran, pogotovo kad djetetu pratiš otkucaje srca. Zna se dogoditi situacija koja zahtijeva hitno djelovanje, kao npr. carski rez ili vakuum ekstrakcija. To je jako stresan dio posla. Kad sam završio specijalizaciju i naišao na prvi takav stres, bilo mi je jako teško. Nisam danima mogao spavati. Nikad ne „otupiš“ na to što se događa ispred tebe. Svoje slobodno vrijeme provodim baveći se sportom, trčanjem i plivanjem, koji mi pomažu riješiti se stresa – ističe te dodaje kako je, bez obzira na stres, pomoći donijeti novi život na svijet nešto neobjašnjivo.

Neopisivo je to. Najljepše mi je pratiti trudnoću pacijentice, poroditi je prirodnim putem i vidjeti da je sretna, da je sve dobro završilo. Baš mi srcu bude toplo i drago kad vidim da je sve uspješno proteklo – kroz osmijeh kaže Dino.

Dok ne trči ili ne pliva, ovaj karizmatični 34-godišnjak – uči.

Bez obzira što sam završio specijalizaciju, i dalje puno ulažem u svoje znanje. Stalno me nešto zanima pa čitam, uvijek imam knjigu u ruci. Možda je to zbog toga što sam mlad, pun elana i želje da se usavršavam. Medicina se uči cijeli život, ne samo šest godina osnovnog znanja i pet specijalizacije – kaže.

Kada kao ginekolog OB Virovitica ne brine za zdravlje svojih pacijentica ili kad kao sportaš ne trči ili pliva, Dino Pavoković svaki slobodan trenutak provodi sa svojom obitelji. Od 2017. godine u braku je s Monikom, a posljednje dvije godine život im uveseljava sin Juraj koji je centar njihova svijeta.

Svoju Moniku Dino je upoznao kada je došao na specijalizaciju u Opću bolnicu rodnog mu grada, a u koji se ova stomatologinja preselila zbog posla. Zbog prirode svojih poslova danas privremeno žive „odvojeno“, odnosno na dvije lokacije.

Kada sam otišao u Zagreb na specijalizaciju, Monika je ostala raditi u Virovitici. Sad smo zamijenili uloge, ja sam ovdje, a ona je na specijalizaciji u Zagrebu. Viđamo se vikendima kad nisam dežuran i mogu reći da je naša ljubav sve jača. Iako smo se navikli na takav tip života, teško je u isto vrijeme. Živimo za dane kad smo zajedno a razdvojenost nam najteže pada zbog našeg sina – kaže Dino, priznajući da mu ta situacija najteže pada zbog njihovog sina.

Za sad, kao dvogodišnjak, Juraj to dobro podnosi ali što je stariji, vidim da mu ipak nedostaje tata. Kada smo zajedno, nadoknadimo sve. Vrijeme provodimo u šetnji i na igralištu, stalno smo vani. Preko tjedna smo non-stop na video pozivima, stalno se čujemo i zahvalan sam modernoj tehnologiji na tome – ističe naš sugovornik.

Osim na čudima moderne tehnologije, koja koliko može olakšava obiteljsku razdvojenost, Dino je zahvalan i na povezanosti koju ima s roditeljima i braćom.

Osim majke Branke i oca Zdravka, preko tjedna često vidi i brata Tina, mlađeg od njega dvije godine, a preko vikenda im se pridruži i brat Deni, od kojeg je Dino stariji godinu dana i za kojeg ljudi često misle da mu je brat blizanac.

Prekrasno je bilo odrastati uz dva brata koja su mi jako bliska po dobi. Ta mala razlika u godinama naročito sad pokazuje svoju vrijednost. Puno smo zajedno i najbolji smo prijatelji. Naši najdragocjeniji trenuci su kada se svi okupimo i družimo – zaključuje naš sugovornik Dino Pavoković. (www.icv.hr, eat, foto: privatni arhiv)

Skip to content