Od izrade prvih regionalnih operativnih planova, prenoseći iskustva dobre europske prakse, slušamo o „bottom-up“ ili odozdo-gore pristupu, kada se oni najupućeniji pitaju što im treba i na partnerskom principu grade ujednačeni regionalni razvoj. Upravo da bismo smanjili značajne regionalne razlike sjevera i juga, zapada i istoka, potrebne su nam strategije i veliki projekti od interesa za veći broj stanovnika regije. I izradili smo ih uz puno hrvatskih i europskih sredstava, uz strane i domaće stručne osobe. I tek smo se navikli na regionalni, doduše statistički ustroj Hrvatske. A onda, u tišini Markova trga, bez ijedne konzultacije nas, o čijem ujednačenom regionalnom razvoju odlučuju, osvane i službena odluka u službenom listu, već prihvaćena od Brussela, da imamo drugi po redu, možda slučajno, a možda i vrlo smišljeno, regionalni ustroj.
Zamislimo sada Kontinentalnu Hrvatsku od Zagorja, Međimurja, Prigorja, Korduna i Banovine, Posavine, Podravine i Slavonije. Zamislimo usuglašavanje razvojnih prioriteta ovih navedenih geografskih cjelina. Dok Podravina i Slavonija traže najobičniju brzu cestu, ostali žele inovacijske centre za razvoj aeronautike. Dok su inače vrlo plodna ali trenutno sušna polja u Slavoniji, k tome još i poprilično minirana, na zagorskim bregima se razvijaju toplice i ruralni turizam. Poduzetnička klima i konkurentnost gospodarstva neusporediva je između sjeverozapadnog i istočnog dijela Hrvatske. I u srcu svega metropola koja momentalno ima najvećih problema sa – smećem. I sada u toj i tako šarolikoj regiji, mi ćemo se usuglašavati i konsenzusom donositi odluke o velikim razvojnim projektima financiranim iz Kohezijskog fonda. Vjerujem da im je prva misao pri ovom ustroju bila: „Hajdemo spojiti Zapad i Istok brzom cestom, tako ćemo omogućiti brži razvoj gospodarstva u Slavoniji, tako ćemo brže putovati jedni drugima, međusobno se podupirati i pomagati. Vjerujem da su tako mislili u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj kada su se dosjetili ovakvom rješenju.“
I što nam sada slijedi – nove strategije, novi planovi i novi gubitak vremena. A vrijeme je novac, u ovom slučaju – novac iz Europske unije. Novac za koji hrvatska mora dati 15 ili 25 € da bi bespovratno znala iskoristiti 75 € koje nudi Europska unija. No, tih 15 ili 25 € ne vrijedi isto na istoku kao na sjeverozapadu Hrvatske, jer statistika je neumoljiva u vrijednosti plaća, vrijednosti nekretnina i konačno u BDP-u. Predloženo rješenje omogućavat će sljedećih 14 godina iscrpno povlačenje sredstava za 1.cilj Kohezijske politike, no u tih 14 godina slavonske županije morat će barem udvostručiti svoje fiskalne i ljudske potencijale da bi dosegle samo nivo koji sjeverozapadne županije imaju danas. Ili će u nekim drugim planovima i odlukama, kao sada donesenim suprotno od svih načela europske Kohezijske politike, biti neki novi fond na raspolaganju samo osiromašenoj Slavoniji, u kojoj je poljoprivreda i proizvodnja hrane, samo veliki teret za ovu državu. Ili će slučajno, a budući da je na pola puta između Sjeverozapada i Istoka Hrvatske, Virovitica postati središte ove regije, baš kao u neka davna vremena?!
Župan Virovitičko-podravske županije
Tomislav Tolušić, dipl.iur