MARINO BLOUDEK Pratili su me Arsenal i Dinamo, ali danas za mene postoji samo atletika

Arsenal me vidio kao dobrog stopera, Dinamo kao napadača, a u Virovitici sam igrao na svim pozicijama. Bio sam lud za nogometom, danas ga ne pratim. Kad sam slomio nogu, bavio sam se plivanjem da se što prije opravim i mjesec dana paralelno sam trenirao tri sporta. Ujutro bazen, onda atletika pa nogomet. Ali, u jednom trenutku mi je tijelo reklo dosta. I od tada za mene postoji samo atletika – kaže atletičar Kvarnera

Iako ima samo 19 godina, njegov bi život bio dobar predložak za film, piše Novi list u intervjuu s Marinom Bloudekom. Još kao dječak pokazivao je veliki talent u baratanju loptom zbog čega su se za njega u sedmom razredu osnovne škole otimali nogometni klubovi, među kojima su bili Dinamo i Arsenal, a onda mu je utakmica između županijskih selekcija sa sjevera Hrvatske prekinula snove i odvela ga u sport za koji nikada nije mislio da će se njime baviti. Marino Bloudek na toj je utakmici kao kapetan Virovitičko-podravske županije krenuo spašavati svoju momčad u susretu protiv vršnjaka iz Koprivničko-križevačke županije, zabio golčinu sa 20-ak metara za smanjivanje zaostatka na 2:1, a onda je sve krenulo nizbrdo. Zbog gruboga prekršaja s leđa zaradio je dvostruki prijelom noge, liječničke prognoze govorile su da je riječ o pauzi od godinu i pol dana. A taman je trebao zaigrati na važnom turniru, istakuti se, ostvariti svoj san i postati nogometaš. No, sudbina je imala drugačije planove. Marinu Bloudeku, novopečenom atletičaru Kvarnera, taj se scenarij nije nikako svidio, nakon pet mjeseci polako je stao na noge, ostavio sve u šoku i napokon popustio svakodnevnim nagovaranjima svojega profesora tjelesnog odgoja Zlatka Tota da se okuša u atletici. Uskoro je na školskom natjecanju na 1.000 metara osvojio srebrnu medalju, mjesec dana kasnije osvojio je broncu u petoboju u Mariboru, a nakon godinu dana bavljenja atletikom i zlato na Europskom olimpijskom festivalu mladih.

Ovo je priča o Marinu Bloudeku, europskom juniorskom prvaku na 800 metara, iza kojega je turbulentna godina u kojoj je tražio odgovore na mnoga pitanja, a našao ih je u Kvarneru koji se pokazao mirnom lukom u kojoj će se moći posvetiti atletici i pohodu na brojna postolja.

Kvarner prioritet

– Moja priča s Kvarnerom počela je prije godinu dana kada sam na Gala večeri HAS-a, na kojoj sam proglašen za najboljeg juniora, upoznao direktoricu kluba Ivu Florjančič koja mi je nakon nekoliko minuta razgovora postavila logično pitanje: što mislim dalje s karijerom. A ja nisam imao konkretan odgovor. To me ponukalo na razmišljanje, ostali smo u kontaktu, a na pripremama reprezentacije počeo sam se više družiti s njezinim atletičarima i prikupljao informacije o klubu. Jako mi se svidjelo ono što sam saznao. Smislili smo zanimljiv plan za moju daljnju karijeru, koji se jako svidio meni, ali i mojim roditeljima. Kvarner je jedini klub koji mi je dao konkretnu sliku cijeloga projekta, mislili su na fakultet, smještaj, trenera, baš na sve, dok su ostali samo htjeli da pređem kod njih, ali mi nisu bili spremni pomoći. Zato mi je Kvarner bio prioritet.

Fakultet je važna stavka u mojem životu, završio sam Matematičku gimnaziju u Virovitici, a onda nisam znao kako nastaviti školovanje i neometano se nastaviti baviti atletikom. I tu je Kvarner našao rješenje. Pomogao mi je da upišem Visoku poslovnu školu PAR, položio sam Počela ekonomije, ali mi je jako žao što sada zbog dvoranske sezone ne mogu doći na druge kolokvije. Marljiv sam i želim to što prije riješiti, pratim sve što se događa na predavanjima.

Tenisice

Atletikom sam se počeo baviti 2014. godine na nagovor mojeg profesora tjelesnog odgoja u osnovnoj školi u Virovitici, koji je završio za kondicijskog nogometnog trenera i prvi me vidio u atletici. Stalno me na satovima izvlačio da trčim krugove i pripremao me za školska natjecanja. U sedmom razredu sam slomio nogu i počeo mi je još više dosađivati. Rekao sam da ću ići na jedno natjecanje na kojem sam bio drugi u utrci na 1.000 metara, nedostajale su mi dvije stotinke da budem prvi, ali trčao sam u slabijoj skupini. Potom je slijedio petoboj reprezentacija u Mariboru na kojem sam bio treći i osvojio prvu medalju za Hrvatsku, a trčao sam u tenisicama. To je i razlog što sam i ostao u atletici. Sada je došlo vrijeme za odluku što i kako dalje, ali nismo imali projekt. Trener je imao velika očekivanja od mojega dojučerašnjeg kluba, Agrama, ali oni nisu htjeli pomoći, a nisam mogao ostati u Virovitici. Bilo mi je žao otići jer smo bili zajedno od četvrtog razreda osnovne škole, postali smo dobri prijatelji i puno smo toga prošli zajedno. Uvijek nam je bilo zanimljivo, rezultati su bili odlični i žao mi je što smo se morali rastati. Nisam se više osjećao dobro u Agramu i odlučio sam se za iskorak i odlazak u Kvarner. Mislim da sam donio dobru odluku. Našao sam novog trenera s kojim sam prezadovoljan, radimo sve iz početka i popravljamo greške koje nisam uspio popraviti sa svojim prijašnjim trenerom. Ja sam došao iz nogometa i moja tehnika trčanja je u početku bila katastrofalna, tako da radimo na tehnici, snazi, brzini i izdržljivosti.

Moj novi trener je Milovan Savić, još uvijek vlasnik drugog hrvatskog rezultata svih vremena na 800 metara, zbog njega sam se preselio u Pulu. Uvjeti za rad su odlični, što da vam kažem, dosad sam trenirao u parku, na ciglastoj stazi od 333 metra, na betonskoj uzbrdici, po kiši, snijegu, ali u tenisicama, a ne u sprintericama, zbog čega mi je bio veliki problem nastupati na nekom od velikih natjecanja gdje se utrke odvojaju tri dana zaredom, a ja nisam trenirao u sprintericama pa bih nakon prvoga dana dobio upalu listova. Sad napokon treniram u sprintericama i na stazi.

Europsko zlato

Iz tenisica sam i osvojio titulu europskoga prvaka 2017. godine u Grosettu. To mi je najljepša uspomena, to zlato je za mene velik uspjeh. Sve se tada poklopilo, osvojio sam zlato, položio vozački i proslavio rođendan. Kad smo došli na natjecanje bio sam skroz opušten, bili smo smješteni izvan Grosetta, imao sam svoj mir, svi su se zabavljali, a ja sam se odmarao i pratio rezultate drugih atletičara. Kvalifikacije sam mirno odradio, vodio sam cijelo vrijeme, super sam se osjećao. U polufinalu nam je taktika bila povesti i držati ritam, ali sam nakon 600 metara gledao prolaz na semaforu i izgubio kontrolu. Prvi je utrku završio Britanac, najbrži te sezone u juniorskoj konkurenciji, a ja sam se u finale plasirao kao drugi sa 1:48.40 minuta. Nakon utrke zaradio sam upalu listova i moram priznati da me malo bilo strah uoči finala. Ali, na dan finala sam bio opušten. Još kada sam vidio pune tribine i moje prijatelje iz reprezentacije na njima koji su bili glasni… To me definitivno opustilo. Nasmijao sam se i znao sam da će biti dobro. Britanac se nadao da će finiširati kao u finalu jer je očekivao sporu utrku, ali se prevario. U zadnjih 500 metara otišao sam daleko naprijed, zadnjih 100 metara Britanac je počeo napadati, ali dao sam sve od sebe i uzeo zlato. Prije prvenstva cilj nam je bio finale, a kad sam se plasirao u finale rekli smo da želimo jednu od medalja. Zato nakon osvajanja zlata nisam htio otići sa staze. Uzeo sam zastavu, na tribinama je vladalo ludilo, svi smo se naježili i uživali. Poslije smo dobro profeštali. Tada sam prvi put upoznao ajmo reći, malu slavu, mobitel mi je bio pun čestitki, stalno je zvonio, ja sam odgovorio na dva-tri poziva i isključio ga da bih mogao uživati u svojem trenutku.

Sušanj i Savić

Što se dogodilo u subotu na seniorskom prvenstvu Hrvatske zadnjih 200 metara kada sam ostao bez zlata? Pa ne znam, bila je to prva utrka sezone i u nju sam ušao kao zec. Novi trener, novi klub, malo sam osjećao presing. Super sam se osjećao na zagrijavanju, kad sam obuo sprinterice i došao na stazu dogodio mi se neki poremećaj u glavi, nisam bio sav svoj i trčao sam 1:55.21 minuta, a moj najbolji rezultat je 1:49.23 minute. Inače, kad trčim nikada ne gledam koji imam prolaz, samo opušteno trčim i zamišljam sebe ispred i još jednog sebe iza, da probam dobiti svoje protivnike. U subotu sam pogledao semafor. Poslije utrke sam se osjećao ok, shvatio sam to kao jedan dobar trening. Iduća utrka će biti puno bolja.

Svi imaju velika očekivanja od mene, ali nitko ne ide za tim da imam novog trenera. Prelazak je uvijek težak, treba se priviknuti na puno toga, novi način rada, nove metode. Pogotovo jer smo krenuli od početka, od moje tehnike. Znam da trener ima plan i gleda u budućnost. Ne želim biti tek bljesak, nego postati odličan senior koji će trajati. Vjerujem njegovom procesu pa ćemo vidjeti. Ja se svaki trening trudim odraditi 90 do 100 posto, primjenjujem njegove metode i savjete, vjerujem mu i mislim da neće biti problema. Sada o meni brinu dvojica najboljih 800-metraša u Hrvatskoj, predsjednik kluba Luciano Sušanj i trener Savić. Čuju se, puno pričaju o meni i to mi je velika motivacija. Stalno me zezaju da bi bilo vrijeme da ih netko »skine«. Oni se zezaju, a ljudi sa strane to shvaćaju ozbiljno ne razmišljajući pritom da imam tek 19 godina. Preda mnom je duga karijera, a 800-metraši su najbolji oko 25. godine. Idem polako, gledam godinu po godinu. Volio bih biti dobar senior i trajati. Iako… Uvijek se pitam što bi bilo da sam ja otišao na onaj turnir. Volio bih vratiti vrijeme i nastaviti dalje s nogometom pa da vidim gdje bih završio. Arsenal me vidio kao dobrog stopera, Dinamo kao napadača, a u Virovitici sam igrao na svim pozicijama. Bio sam lud za nogometom, danas ga ne pratim. Nemam volju jer ga onda poželim igrati. U početku sam ga igrao potajno kao lud, znao sam tati reći da idem prošetati, a išao sam na nogomet. Kad sam slomio nogu, bavio sam se plivanjem da se što prije opravim i mjesec dana paralelno sam trenirao tri sporta. Ujutro bazen, onda atletika pa nogomet. Ali, u jednom trenutku mi je tijelo reklo dosta. I od tada za mene postoji samo atletika.

Nogometna obitelj

– Obitelj mi je velika podrška. Inače smo nogometna obitelj, sada svi prate atletiku. Moj rođak Sandro Bloudek igrao je za drugu momčad Milana, njegov otac Marin bio je nogometaš Čelika, a sada vode Maribor. Prošle godine su se plasirali u Ligu pravaka, jako su talentirani i pravi su znalci. Moj otac i stric su također igrali nogomet, a tata je i mene uveo u svijet nogometa. Odmah mi se jako svidio. Ako se nečime bavim želim u tome biti najbolji ili među najboljima pa sam s tatom samostalno puno trenirao jer mi je tata nogometni trener. Svi su govorili da sam talent, ali sam bio naučeni talent. Na nekoliko dvoranskih turnira bio sam najbolji igrač, bio sam korak do reprezentacije. Igrao sam za Viroviticu, nakon napornog rada uslijedili su pozivi u Slaven Belupo, Dinamo i Arsenalovu školu. Međutim, sve smo morali odgoditi jer sam imao 12 godina, a roditelji su radili za firmu koja je propala pa su i financije bile problem. Onda je došao lom noge. Meni je to teško palo, nije mi bilo ni do čega, kad su došli roditelji pustio sam suzu jer sam osoba koja želi vratiti nekome kad ulaže u mene. Isto kao i u subotu novom klubu. Bilo mi je baš žao. Propustio sam i utrku sa školom na Bundeku na kojoj sam za cilj imao prvo mjesto. Kao i nogometni turnir na kojem sam trebao igrati u prvoj postavi. Tamo je bilo dosta skauta koji su zamijetili mojeg prijatelja, tko zna što bi bilo da sam ja zaigrao – rekao je Bloudek.

Trebaš se usporediti s najboljima

Nemam uzor, volim profesionalce u svim sportovima, volim pratiti njihove rituale. Ja sam osoba koja se baš posvetila atletici, sve proučavam i zapisujem, prikupljam informacije i investiram u sebe. Ako bih baš trebao izdvojiti nekoga rekao bih David Rudisha, olimpijski pobjednik iz Londona 2012. i Rija 2016. godine, moje je visine i ima jednu od najljepših tehnika. Ako želiš biti dobar, trebaš se usporediti s najboljima. (www.novilist.hr)

Podijelite sadržaj

Grad Virovitica