OBITELJSKA TRADICIJA DIRIGENATA Silvio Paloš već 15 godina dirigentskim štapićem vodi Gradsku glazbu Virovitica

Silvio Paloš već je punih 15 godina dirigent u Gradskoj glazbi Virovitica. Kakvi su bili njegovi glazbeni počeci, o tajnama dobrog dirigenta i zahtjevnosti ovog posla razgovaramo sa Silvijem, koji je u glazbi doslovno od malih nogu.

Ove godine proslavili ste 15 godina dirigiranja u Gradskoj glazbi Virovitica, no Vaš put započeo je mnogo ranije. Kada je započelo Vaše zanimanje za glazbu?

Moj glazbeni put započeo je već kad sam se rodio. Moj djed, Antun Zvonimir Zalar bio je dirigent Gradske glazbe pa sam već kao mali išao redovito na probe i na sva gostovanja na koja su oni išli, iako tada još ništa nisam znao svirati. Iako sve zasluge za moj glazbeni put idu djedu, dirigent Gradske glazbe Virovitica, prije djeda, bio je moj pradjed Tomo Župan.

Simpatičan trenutak bio je kada sam mu na svečanom koncertu 1985. godine poklonio buket u znak zahvale, tu čast imao sam kao najmlađi član Gradske glazbe.

Vrlo rano započeli ste svirati u „velikom“ orkestru Gradske glazbe, tada ste bili najmlađi član istoga orkestra?

Godine 1982. započeo sam učiti klarinet u Glazbenoj školi „Jan Vlašimsky“ i već nakon mjesec dana učenja započeo sam svirati u podmlatku. Godinu dana kasnije, na stotu godišnjicu osnutka Gradske glazbe, primljen sam u „veliki“ orkestar, tada sam imao osam godina. Ove godine slavim 35 godina sviranja u orkestru, kao aktivni član.

U početku sam svirao klarinet, a kasnije, u srednjoj školi, prešao sam na saksofon. Uglavnom, bio sam stalno aktivan, trudio sam se biti prisutan na što više proba pa sam čak i za vrijeme fakulteta dolazio na probe.

Dirigentski posao započeo sam obnašati 2003. godine, po završetku vojske. Iako nisam išao u školu za dirigenta, Sabor kulture pružio mi je mogućnost pohađati tečajeve i seminare za dirigenta – amatera, koji će onda moći punopravno dirigirati amaterskim orkestrom. Tamo smo naučili osnove, a sve ostalo naučio sam od djeda.

Što za Vas znači tih 15 godina dirigiranja?

Tih 15 godina, gledano u dirigentskim godinama, zbilja je puno. Neki orkestri često mijenjaju dirigente. Sretan sam što mogu vidjeti i sudjelovati u tome da Gradska glazba još uvijek živi i da ima ljudi koji vole dolaziti svirati. Također, sretan sam što je Orkestar na zadovoljavajućem nivou, iako ja nisam nikada zadovoljan, kako se kaže: „Uvijek može bolje“. Veseli me kada „moj“ Orkestar odsvira odličan koncert kakav je bio ovaj prošlog petka, 28. prosinca, to mi daje vjetar u leđa za daljnji rad.

Posao dirigenta nije samo mahanje štapićem „gore-dolje“, kako se snalazite?

U pravu si, to zbilja nije lagan posao. Publika vidi osobu koja nosi partiture i štapić, vidi osobu koja ne svira instrument već stoji ispred orkestra i maše štapićem. Ono što ne vide je sav posao pripreme koji dirigent mora odraditi – od izbora skladbe, prilagodbe skladbe orkestru koji imaš, priprema nota pa prvo čitanje nota s orkestrom, drugo čitanje…

Nakon toga skladba već poprima neki oblik pa se posvećujem dinamici i usavršavanju tempa. Virovitica je mali grad pa nam nedostaje svirača koji bi željeli svirati u puhačkom orkestru, tako da je izazov prilagoditi partiture našem Orkestru. Zbog nedostatka novaca, mučim se s nabavkom nota, jer jedan aranžman s potpisom košta oko 800 kuna. Kada se tako pogleda, posao dirigenta zbilja je dinamičan, a to sve činim uz moj standardni posao u MUP-u.

Orkestar Gradske glazbe bio je više puta na državnim natjecanjima amatera. Koliko točno?

Na državno natjecanje u Novi Vinodolski išli smo šest puta. Najviše što smo postigli je 3. mjesto u C kategoriji, što, ako se gleda na državnoj razini, nije malo. Da bi se uopće moglo ići na takvo natjecanje, potrebno je pobijediti na regionalnom natjecanju i svrstati se u jednu od četiri kategorije.

Unazad nekoliko godina nismo išli na državno natjecanje jer smo se željeli posvetiti laganijim i uhu melodičnijim skladbama za širu publiku. Zaključili smo da nam ozbiljnije skladbe uzimaju puno više energije, a na kraju imamo samo jednu skladbu za publiku. Ovako nastojimo osvojiti srca publike nekim prepoznatljivim skladbama koje možemo iznova i svugdje izvoditi.

Grad Virovitica prijatelj je s gradom Jajcem iz Bosne i Hercegovine. Kako njegujete to prijateljstvo?

Već nekoliko godine preko ljeta odlazimo u Jajce, provesti nekoliko dana s kolegama glazbenicima izmjenjujući iskustva i note. Uz to, „Gradska glazba Virovitica“ potpisala je Povelju prijateljstva s Gradskom limenom glazbom Petrinja pa često gostujemo tamo, kao i oni kod nas.

Od velikoga značaja je i prijateljstvo s Orkestrom iz Barcsa, iz susjedne nam Mađarske, koje traje već 35 godina. Lijepa sjećanja imamo iz čestih druženja koja organiziramo s Gradskom limenom glazbom Daruvar. Sve su to lijepe uspomene kojih će, nadam se, biti još i više.

Sada jedno osobno pitanje. Vaša je supruga Ana Paloš trenerica „Mažoretkinja Gradske glazbe Virovitica“. Generalno gledajući, vas dvoje objedinjujete Gradsku glazbu. Jeste li ikada mislili da će se nešto takvo dogoditi?

Naravno da nisam. Ana je oduvijek bila u mažoretkinjama, igrom slučaja ispalo je ovako, zaljubili smo se i odlučili ujedini Orkestar i Mažoretkinje. Jako sam sretan što smo to učinili, jer su sada „Mažoretkinje Gradske glazbe Virovitica“ jedine u Hrvatskoj koje imaju baš svoj orkestar koji svira „iza“ njih, a to daje neku težinu i ozbiljnost radu kojemu se Ana i ja mnogo posvećujemo.

Imate prekrasnog sina Nou i malenu kćerkicu Belu. Hoće li oni nastaviti obiteljsku tradiciju koju ste naslijedili od pradjeda?

Noa se već uhvatio dirigentskog štapića, ali ne želim ništa forsirati, vrijeme će najbolje pokazati. Trenutno ga zanima gitara i truba pa ću pričekati da još malo poraste kako bismo mogli razgovarati o odabiru instrumenta. Bela je nedavno počela nastupati u dječjoj sekciji Mažoretkinja, voli odlaziti na treninge i to je osobito veseli. Oboje imaju sluha pa se nadam da će se obiteljska tradicija, sad već povezana s Mažoretkinjama, nastaviti.

Možete li nam ispričati neku anegdotu iz bogatog glazbenoga života?

Jednom je prilikom Gradska glazba gostovala na Cresu, a kako sam svugdje išao s njima, tako sam išao i na Cres. Navečer je Orkestar svirao na rivi pa me djed stavio pred Orkestar i dao mi dirigentski štapić. Ne moram vam opisivati koliko je čuđenje to izazvalo kod turista.

U tih 15 godina, koja je najteža skladba koju ste pripremali s Orkestrom?

Nastojim ne opteretiti Orkestar nekim „preteškim“ skladbama jer za izvedbu „težih“ glazbenih djela treba imati veliki orkestar. Kao što sam već napomenuo, nama nedostaje još svirača, nisu sve linije popunjene pa bi se u konkretnijim skladbama čula ta praznina. Kada bih radio neke ozbiljnije skladbe, trebao bih imati dobar instrumentarij. Ovo sve što sviramo za publiku je, za ovakav orkestar, i više nego zadovoljavajuće. „Gradska glazba Virovitica“ u 4. je stupnju, a najnapredniji spadaju u 5. ili 6. stupanj. Kada bi financijska situacija Gradske glazbe bila bolja, mogao bih odabrati aranžman koji potpuno i po svemu odgovara orkestru s kojim raspolažem. Međutim, kada bih morao izdvojiti skladbu koja nam je bila najteža, rekao bih da je to bila skladba koju smo pripremali za Državno natjecanje amaterskih orkestara, „Nouovo“ čiji aranžman potpisuje Ladislav Varga. (www.icv.hr, lmh, foto: M. Rođak)

Podijelite sadržaj

Grad Virovitica